Kao konzultante, klijenti nas često angažiraju da im pomognemo riješiti neki zahtjev određen od strane državnih tijela, temeljem zakona, pravilnika, smjernica. Poznavanje tržišnih prilika, zakonodavnog okvira i nekoliko desetljeća radnog iskustva čini nas idealnom podrškom u pripremi dokumentacije ili u stvaranju radnih uvjeta kojima se zadovoljavaju ti zahtjevi ili ispunjavaju određeni kriteriji.

No, događa se nekad da su ti zakoni, odnosno, pravna regulativa u cjelini, sami sebi svrha, ili nisu adekvatno povezani sa strategijom i ciljevima, ili su nejasni i nerazumljivi za provedbu, ponekad besmisleni i kontradiktorni. Ili, ponekad, provedba zakona košta više nego financijski benefiti koje ostvarimo primjenom zakona. Ili, jednostavno, nisu održivi, u kontekstu aktualnih gospodarskih zbivanja. Ili se čini da je sve kako treba, ali samo na papiru, jer ne postoje sustavi koji mogu pratiti provedbu. Na pripremi i provedbi zakona rade često stotine ljudi na svim hijerarhijskim razinama, već i prije konkretnih implikacija na ostatak sustava. Kaže se da je dobra priprema –  pola obavljenog posla. A loša….?

U poslovnom svijetu, plan bez jasno definirane svrhe, ciljeva i strategije završava na polici – ili, češće, u košu za smeće. U zakonodavnom svijetu, međutim, planovi bez vizije često se ne samo prihvate, već i primjenjuju.  Zakon bez strategije je kao poslovni plan bez tržišta. Zamislimo poslovni plan koji ne zna kome se obraća, koji problem rješava, koliku vrijednost donosi i kako će mjeriti uspjeh. Upravo tako izgledaju mnogi zakonski prijedlozi koji danas ulaze u zakonodavnu proceduru. Zakon, ako želi biti djelotvoran, mora imati sve elemente koje ima i kvalitetan poslovni plan: viziju, ciljeve, strategiju, resurse, plan implementacije i, što je ključno – mjerljive rezultate.

Pitanje prednosti i nedostataka prevelike zakonske reguliranosti (tzv. hiperregulacije) izuzetno je važno za razumijevanje balansa između pravne sigurnosti i fleksibilnosti društva i tržišta.

✅ Prednosti velike zakonske reguliranosti

• Pravna sigurnost: Više propisa može značiti jasnije definirane obaveze, prava i postupke, smanjuje prostor za proizvoljna tumačenja ili zloupotrebu ovlasti.
• Snažnija zaštita prava (potrošača, radnika, okoliša, manjina…), kao rezultat pokušaja da se zaštite ranjive skupine
• Usklađenost sa međunarodnim standardima, zbog harmonizacije sa zakonodavstvom EU ili međunarodnim konvencijama, što može olakšati međunarodnu suradnju i pristup stranim tržištima
• Jasna uloga države kao regulatora – pokazuje prisutnost i angažman javnog sektora, može povećati povjerenje građana ako je regulacija pravična i dosljedna

❌ Nedostaci prevelike zakonske reguliranosti

• Zagušenje sustava i administrativni teret: javna uprava postaje prezasićena formalnostima; građani, poduzetnici i institucije moraju pratiti ogroman broj propisa, što usporava svakodnevno funkcioniranje
• Nepreglednost i konfuzija: velik broj zakona i podzakonskih akata vodi do kontradiktornosti i nesnalaženja; građani i poduzetnici više ne znaju što je važeće ili primjenjivo
• Simulacija zakonitosti: privid da institucije funkcioniraju i da su sve aktivnosti u društvu pravno regulirane
• Paraliza umjesto pravne sigurnosti: umjesto da olakša procese – hiperregulacija ih komplicira; strah od greške zbog kompleksnosti pravila guši inicijativu i inovativnost
• Formalan ali neučinkovit sustav: regulacija postoji na papiru a se u stvarnosti ne provodi jer nema kapaciteta; zakon postaje sam sebi svrha, umjesto da rješava konkretne probleme. Kad se problemi rješavaju isključivo normativno, a ne suštinski, institucionalni kapacitet društva slabi
• Česte promjene: kad se zakoni mijenjaju prečesto, pravna sigurnost nestaje
• Nefleksibilnost i ograničavanje inovacija: u previše reguliranom okruženju teško je brzo reagirati na promjene; kreativna rješenja često se ne uklapaju u strogo propisane obrasce
• Povećan rizik od korupcije: kad su pravila prekomplicirana, otvara se prostor „sive zone“ i traženja prečica

Regulacija je potrebna, ali pretjerana reguliranost može ugušiti upravo ono što bi trebala štititi. Ključ nije u količini propisa, već u njihovoj jasnoći, svrhovitosti i primjenjivosti.

Uzmimo za primjer jedan slučaj iz Europske unije: od srpnja 2024. godine sve boce u Europskoj uniji moraju imati neodvojiv čep, s obrazloženjem provođenja ekoloških mjera i procjenom smanjenja neprimjerenog odlaganja otpada za 10%. S druge strane, prema rezultatima studije, čiju je izradu naručilo njemačko Udruženje proizvođača mineralne vode, zbog korištenja čepova koji su pričvršćeni na boce čak se povećava potrošnja plastike u proizvodnom procesu a sam prelazak na nove procese  u proizvodnom lancu poskupljuje cijeli proces. Istraživanje, koje je naručila UNESDA Soft Drinks Europe, sugeriralo je da bi neodvojivi čepovi mogli dovesti do povećanja upotrebe plastike između 50.000 i 200.000 tona godišnje. Dok se u nacionalnim i europskim institucijama dižu ruke za naoružanje, prometne, poljoprivredne i gospodarske politike koje nisu uvijek u korist ni čovjeka ni prirode, bespredmetno je govoriti o čepovima kao doprinosu ekologiji. Netko je u Europskom parlamentu imao svojih 5 minuta. A  mnogi od 450 milijuna Europljana pitaju se svakog dana, dok otvaraju svoju vodu, sok ili mlijeko, jesu li neodvojivi čepovi civilizacijski doseg Europe? I koliko je vremena potrebno da se stvari vrate u početne okvire?

U kontekstu domaćeg zakonodavstva, vjerojatno bi se u svakom resoru za koji se donosi zakonska regulativa, moglo naći više takvih slučajeva… Pa, kako vratiti svrhu zakonodavnom procesu i motivirati zakonodavca da na zakone gleda kao na poslovne planove države? U temelju svakog uspješnog poslovnog pothvata nalazi se dobro razrađen plan: što se želi postići, kako, u kojem vremenskom okviru i s kojim sredstvima. Isto vrijedi i za zakonodavstvo –trebalo bi odgovarati na konkretno pitanje: Koji problem rješava i zašto baš na ovaj način?

• SMART ciljevi: U poslovnom planu svaki cilj mora biti– specifičan, mjerljiv, ostvariv, relevantan i vremenski određen. Zakonodavstvo, s druge strane, često operira s općenitim formulacijama: „unaprijediti“, „regulirati“, „osigurati“, bez ikakvog pokazatelja šta to znači u praksi.
• Procjena učinka: Ni jedan ozbiljan investitor neće podržati plan koji nije potkrijepljen analizom tržišta, rizika, troškova i očekivanih prihoda. Isto tako, nijedan zakon ne bi smio biti donesen bez prethodne analize učinka (ex-ante), kao ni bez naknadne evaluacije (ex-post). Koliko se zakonodavnih prijedloga temelji na ozbiljnoj analizi? Koliko njih ima definiran plan praćenja rezultata? Često se sve svodi na dobru volju predlagača i formalnu proceduru. Zakon bez analize učinka je kao poslovni plan bez brojki – zvuči ambiciozno, ali ne daje ništa opipljivo.
• Zakonodavna strategija kao javni interes: Pisanje zakona je javni posao i njegova svrha nije samo regulirati, već unaprijediti život zajednice. Pisanje zakona je javni posao, i njegova svrha nije samo regulirati, već unaprijediti život zajednice. Kao što dobar poslovni plan stvara novu vrijednost za klijente, tako i dobar zakon treba stvarati novu vrijednost za društvo – bilo kroz sigurnost, pravdu, učinkovitost ili kvalitetu života. Zato zakonodavni okvir mora biti dio šire vizije javnih politika, a ne skup nepovezanih propisa. Mora postojati strategija zakonodavstva, jasno definirani prioriteti, mehanizmi kontrole učinka i spremnost na prilagodbu.